Od početaka poljoprivrede, prije oko 10.000 godina, seljaci su se morali natjecati sa štetnim organizmima – štetočinama. Uslijed gubitka prinosa zbog abiotskih uzroka, kao npr. nedostatka ili viška vode tijekom vegetacije, ekstremnih temperatura, visokog ili niskog zračenja, te opskrbe hranjivima, i biotički su uzroci pridonjeli smanjenju proizvodnje usjeva.
Ovi organizmi mogu se suzbijati primjenom fizičkih (uzgoj, mehaničko uklanjanje korova), bioloških (izbor sorta, plodored, antagonisti, grabežljivci) i kemijskih mjera (pesticidi). Cilj zaštite usjeva je sprječavanje i kontrola gubitka usjeva uslijed djelovanja štetnika u polju. Štetnici smanjuju produktivnost usjeva na razne načine, obzirom na djelovanje na biljku; polijeganje stabljike, redukcija fotosinteze, ubrzivanje starenja lista, smanjeno osvjetljenje, oduzimanje hranjiva,te hranjenje na biljci.
Bez preventivne zaštite s pesticidima, prirodnim neprijateljima, otpornosti biljaka na neke štetnike i ostalih nekemijskih kontrola, štetnici bi uzrokovali gubitak 70% usjeva. Najviše gubitaka je zbog korova (30%), dok je zbog životinjskih štetnika i patogena gubitaka svega 23 i 17%. Učinkovitost kontrole patogena i životinjskih štetnika doseže samo 32 i 39%, u usporedbi s gotovo 74% za suzbijanje korova. Osim gubitaka uzrokovanih štetnicima, oko 15% gubitaka uzrokovano je ekonomskim štetama i daljnjih 15% zbog štetnog djelovanja biološke raznolikosti.