Već smo u prethodnim blogovima pisali o potrebi za većom proizvodnjom hrane. Prioritet je također i sigurnost hrane, zbog povećanog rasta populacije ali i činjenice da 1 milijarda ljudi još uvijek svaki dan liježe u krevet gladna. Na proizvodnju hrane veliki utjecaj ima klima proizvodnog područja. Ti uvjeti ne mogu se mijenjati, ali se poljoprivrednici mogu prilagoditi njima koristeći dokazane poljoprivredne tehnike, kao što su korištenje malča, sadnja međuusjeva, očuvanje poljoprivrede, korištenje plodoreda, integrirano upravljanje uzgojem stoke, sustav uzgoja podkultura, pravilnom ispašom i boljim upravljanjem vodama, zajedno s inovativnim praksama, kao što je bolje praćenje vremenske prognoze, sjetva usjeva tolerantnih na sušu i poplave, te osiguranje usjeva i stoke. U tekstu slijede zemljovidi koji prikazuju proizvodnju usjeva diljem svijeta, te kako klima utječe na globalnu poljoprivredu.
Trenutni prinos usjeva
Poljoprivredni prinosi variraju diljem svijeta, što zbog klime, načina upravljanja ili pak uzgoja različitih mješavina kultura. Razliku u prinosima možete vidjeti na karti, koja pokazuje prosječne prinose za nekoliko glavnih kultura, uglavnom žitarica. Podaci su izrađeni spajanjem zapisa poljoprivrednog popisa prinosa sa satelitskim snimkama. Najveći prinosi postižu se na području Velike ravnice u Sjevernoj Americi, što je rezultat bogatih tala, dovoljnih količina gnojiva i navodnjavanje (posebno u zapadnom dijelu regije). Na većem dijelu istočne Europe i zapadne Afrike prinosi su umjereni, dok istočna i južna Afrika bilježe vrlo niske prinose. Pustinjska klima, siromašna tla i ograničena količina hranjiva i dostpune vode uvelike doprinose niskim prinosima. Na većem dijelu Brazila, Indije, Kine i Indonezije prinos usjeva je u rasponu od umjerenog do visokog, ovisno o količini kiše. Najveći prinosi su pak u Indoneziji, zbog velike proizvodnje uljane palme, visoko-kaloričnog usjeva.
Potencijal povećanja produktivnosti poljoprivrednih površina
Ključni način da se zadovolji sve veća potražnja za hranom je učiniti poljoprivrednu zemlju što produktivnijom. Uslijed djelovanja klime potencijal mnogih poljoprivrednih površina brzo opada. Povećanjem prinosa na poljoprivrednim površinama do njenog iskorištenja od 95%, uglavnom uz povećanje količine hranjiva i vode, proizvodnja usjeva će se povećati za 58%. Karta ispod pokazuje mogućnost potencijalnog povećanja proizvedenih kalorija ako se iskoristi cijeli potencijal poljoprivrednih povrišna. U Indoneziji je, zbog velikog uzgoja uljane palme, mogućnost povećanja produktivnosti poljoprivrednih površina mala. U Brazilu i Zapadnoj Europi je umjerena, u zapadnoj Africi, Velikoj ravnici u Sjevernoj Americi i Indiji umjerena do visoka, dok je u istočnoj i južnoj Africi mogućnost povećanja produktivnosti poljoprivrednih površina vrlo visoka. U tim zemljama se uz veću količinu dostunih hranjiva i vode biljci prinos lako može udvostručiti, pa čak i učetverostručiti. Mogućnost povećanja produktivnosti poljoprivrednih površina u Kini varira od niske do visoke, s većim potencijalom povećanja kalorija u sjevernoj Kini.
Povećanje učinkovitosti korištenja voda
70% svježe vode dostupne ljudima koristi se za navodnjavanje usjeva. Gotovo četvrtina svih poljoprivrednih površina se navodnjava; što osigurava trećinu svjetske proizvodnje usjeva. Kako je ovakav način proizvodnje kritičan za sigurnost hrane, potrebne su učinkovitije metode za osiguranje održive opskrbe vodom za druge ljudske i prirodne namjene. Karta ispod prikazuje uzorke korištenja vode za navodnjavanje. Vrijednosti ‘nula’ pokazuju da se jedan ili više usjeva uzgaja na tim područjima, a nisu navodnjavani. U Sjevernoj Americi, Indiji, Kini i polu-sušnim i mediteranskim regijama navodnjavanje se koristi intenzivno, ponajviše u područjima gdje je količina oborina nedovoljna za normalan rast usjeva. Voda se koristi iz izvora površinskih voda, kao i neobnovljivih izvora poput podzemnih voda. Brazil ima dovoljno oborina za rast usjeva u kišnom dijelu sezone. Kulture uzgajane u sušnom dijelu sezone obično daju niže prinose, ali pružaju dodatne prihode i smanjuju eroziju tla. S druge strane, u Africi je navodnjavanje prijeko potrebno, ali izvori vode su ograničeni, kao i u Indoneziji, gdje je navodnjavanje uglavnom ograničeno na proizvodnju riže.
Promjena namjene usjeva i prehrana
Oko 62% ukupne proizvedenih usjeva namjenjeno je za prehranu ljudi, 35% se koristi za stočnu hranu, a samo 3% odlazi za proizvodnju goriva i druge industrijske namjene. Prebacivanje još većih količina biljne proizvodnje za ljudsku prehranu potencijalno bi dalo oko 50% više kalorija na globalnu opskrbu hranom. Iako cijeli taj pomak može biti nepraktičan, jer smanjenje potrošnje mesa može imati snažan utjecaj na sigurnost hrane. Na karti možete vidjeti udio biljne proizvodnje namjenjen za ljudsku prehranu. Gotovo sve kulture proizvedene u Africi, Indiji i Kini koriste se izravno kao ljudska hrana, dok se za istu namjenu u Indoneziji koristi samo 2/3 proizvedenih usjeva, jer se zbog povećane potrošnje mesa u posljednjih nekoliko godina povećala i potražnja za hranom za životinje (domaća proizvodnja i uvoz). U Sjevernoj i Južnoj Americi većina proizvedenih usjeva koristi se za stočnu hranu i gorivo, dok u Europi gotovo pola od ukupno proizvedenih usjeva ide za stočnu hranu i gorivo. Kao rezultat toga, samo mali dio proizvedenih kalorija dolazi do stola.
Biljna proizvodnja će se do 2050. morati udvostručiti, kako bi se mogle zadovoljiti potrebe rastućeg broja stanovništva. Ispunjenje tog izazova biti će teško, ali ne i nemoguće.
Izvor: Esri
